• Stari Grad
  • Stari Grad

Izbornik

11. nedjelja kroz godinu (B), 2021.

11. nedjelja kroz godinu (B), 2021.

Pripovijeda se da je papa sv. Ivan XXIII., pateći od nesanice zbog silne brige za Crkvu koju je Koncilom otvorio prema budućnosti, na kraju snaga rekao samom sebi: „Ivane, što se praviš važan? A što misliš tko si ti? Isus se brinuo za svoju Crkvu kad tebe nije bilo, pa će i sada. Učini ono što možeš učiniti, a onda mirno spavaj.“

 

Ovu anegdotu, u duhu današnjeg evanđelja, svatko od nas koji smo u Crkvi izdvojeni za neku službu može primijeniti na sebe. Naime, učinimo li ono što smo dužni učiniti, a naša je dužnost sijati zrnje Božjeg kraljevstva, ponekad zaliti, okopati, presaditi, možda i iščupati ili odrezati ono što ne pogoduje rastu, a Bog će dati i daje da Božje kraljevstvo u čijoj smo službi raste i izraste. Rast i konačni izgled posijanog zrnja Božjeg kraljevstva ne ovisi o nama. Njegov rast je u Božjim rukama. On je u svaku sjemenku Božjeg kraljevstva ugradio potencijal da bi moglo rasti. A sjemenke Božjeg kraljevstva su evanđelje koje propovijedamo, ljubav koju širimo, vjera iz koje živimo, nada koju imamo, oproštenje koje dijelimo, dobro koje činimo. To je i naše služenje, lijepe riječi, molitve, osmjesi, ponekad i suze, osobito kad je riječ o suzama suosjećanja, nekad velike, a često naizgled male i beznačajne stvari svakodnevnog života, možda tek male pažnje, čaša vode, pozdrav… kojima sebe i svoj život ugrađujemo u dobro svoje obitelji, društva, Crkve, svijeta i vremena u kojemu živimo. I zato svako sjeme Božjeg kraljevstva koje smo posijali s ljubavlju, s vjerom i nadom u molitvi, ima sposobnost od onog malog neprimjetnog i gotovo beznačajnog zrna za ovaj svijet i njegovu logiku, postati vidljivo i važno, veliko stablo u Božjem kraljevstvu i njegovoj logici.

 

Prihvatimo li ovo, a ovo je ono što nam Isus govori parabolama koje smo danas čuli, onda ćemo prihvatiti i to da uistinu nemamo razloga brinuti se i, osobito, da nemamo razloga biti pesimisti. Kršćanstvo je religija nade. Otvorimo li se toj nadi, s vjerom u ljubavi, shvatit ćemo, konačno, da svaku večer ponovo, nakon iscrpljujućeg dana tijekom kojega smo učinili ono što smo bili dužni učiniti, možemo i mi mirno krenuti na spavanje govoreći Bogu: „Dosta za danas, Gospodine!“ (papa Franjo). Jer, ako nam se možda to sada i ne čini tako, plodovi našeg rada i zalaganja oko izgradnje kraljevstva Božjeg neće izostati. Dogodit će se prije ili kasnije Božje kraljevstvo. I u njemu će biti mjesta i za nas i za sve one kojima nas Gospodin šalje navješćivati im evanđelje o Božjem kraljevstvu. A on nas, kako nam sugerira parabola o zrnu gorušice koje postaje stablo pod čijom se sjenom gnijezde ptice nebeske, šalje svima.

Ocijeni sadržaj
(1 Glasaj)