• Stari Grad
  • Stari Grad

Izbornik

14. nedjelja kroz godinu (B), 2021.

14. nedjelja kroz godinu (B), 2021.

 

I mi smo danas pozvani s Isusom poći u naš Nazaret, naš dom i zavičaj, među svoju rodbinu. I pozvani smo upravo tu biti navjestitelji evanđelja. U nama i po nama – nama kao zajednici vjernika koja se naziva Crkva i nama kao pojedincima u Crkvi – Bog želi djelovati među onima koji su „naši“, a u ovom smislu su „naši“ oni koji su nam blizu, oni prije svega, ali su „naši“ i cjelokupno čovječanstvo, pa i sva stvorena stvarnost. I pozvani smo tim „našima“ biti svjedoci evanđelja o Božjoj ljubavi koja nam se objavila u Isusu iz Nazareta. Važno je, međutim, da u ispunjavanju toga svoga poslanja ne dozvolimo da nas naše vrijeme i naš Nazaret sa svojim mentalitetom zarobi u svojoj prosječnosti, nego je potrebno da budemo, pa i po cijenu neprihvaćanja i odbacivanja, drukčiji. U ovom biti drukčiji osobito moramo paziti na dvije opasnosti u koje lako možemo upasti.

 

Prva je opasnost strah od neuspjeha, od onog biti drukčiji i od toga da zato što smo drukčiji nećemo biti prihvaćeni. Ovo je problem s kojim se suočavaju mnogi, a osobito mladi kršćani. Biti kršćanin na autentičan način – ne na način one uspavljujuće nazaretske naviknutosti u kojoj Isus nije mogao ništa učiniti i koja se može usporediti s nevjerom – nešto je što danas ne vrijedi puno, nešto zbog čega se mnogi radije stide svojeg biti kršćani, negoli je to nešto s čim se ponose. To je taj strah koji koči i onesposobljuje biti ono što smo pozvani biti. Da bismo odoljeli toj opasnosti straha, koji bismo mogli nazvati i strahom od obzira prema onima kojima smo poslani, današnja nas liturgija s Ezekielom suočava s onim što nas očekuje, ali nam istovremeno i posvješćuje da nismo sami sebe izabrali za poslanje koje imamo. Prorok nikad ne šalje sam sebe. Proroka uvijek Bog šalje: „Sine čovječji, šaljem te … k narodu odmetničkom što se odvrže od mene. … Šaljem te k sinovima tvrdokorna pogleda i okorjela srca. Reci im: ’Ovo govori Gospodin Bog!’ I poslušali oni ili ne poslušali – rod su odmetnički – neka znaju da je prorok među njima.'“

 

Druga opasnost je oholost zato što smo drukčiji, zato što nismo dozvolili da nas zahvati struja i ponese ondje gdje nosi sve druge, nego poput Isusa plivamo uzvodno, suprotno od većine. Oholost nas priječi da Isusa vidimo onakvog kakav on doista jest i da stvorimo svoju sliku Isusa. I onda se dogodi da ga, misleći da ga znamo, zapravo uopće ne prepoznamo. I umjesto da ga svjedočimo drugima, mi postajemo prepreka drugima da ga susretnu. Zato Isus nije i ne može biti u oholosti. Isus je prisutan u poniznosti. I samo ga ponizni mogu svjedočiti. Da bi nas očuvao od oholosti, Bog nam je sa sv. Pavlom dao „trn u tijelu.“ Ne znam koji je to bio trn u slučaju sv. Pavla. Možda je to bio isti ovaj trn koji postoji u našem slučaju, a on je danas mentalitet društva i vremena u kojemu živimo i koje ono biti Kristov i s Kristom ne smatra poželjnim, nego nazadnim. No ne bojmo se tog trna. S njim uvijek od Gospodina dolazi i njegova „milost jer snaga se u slabosti usavršuje.“ Zahvaljujući tome mi iskustveno možemo otkriti da doista prava jačina nije u jakosti, nego da se prava jačina nalazi u slabosti, odnosno da su doista istinite riječi: „Jer kad sam slab, onda sam jak.“

 

Uspijemo li odoljeti ovim dvjema napastima, napasti straha i napasti oholosti, moći ćemo nastaviti svoje kršćansko svjedočenje usprkos svim protivštinama. I svima pokazati da Bog i danas nastavlja govoriti i djelovati u onom u čemu ga ljudi najmanje traže i vide, u običnim ljudima, događajima, pojavama, ali i u nama ako živimo svoju svakodnevicu jednostavno i kršćanski dosljedno. I Isus Krist tad neće doći i proći nezamijećen i sa žaljenjem trebati ponovo ustvrditi: „Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju, među rodbinom i u svom domu“. Mi tada nećemo biti samo njegov zavičaj, rodbina i dom. Mi ćemo tada biti i sam On, Isus Krist, njegova živa prisutnost za sve one s kojima živimo i kojima nas On šalje.

 

Ocijeni sadržaj
(0 glasova)