• Stari Grad
  • Stari Grad

Izbornik

31. nedjelja kroz godinu (B), 2021.

31. nedjelja kroz godinu (B), 2021.

 

Evanđeoski ulomak odvodi nas u samo srce evanđelja, ali i čitave povijesti spasenja. To srce je ljubav. Naime, u odgovoru na pismoznančevo pitanje o prvoj zapovijedi, Isus ga, koristeći se najpoznatijom molitvom svoga naroda, upućuje na ljubav prema Bogu. Ovoj starozavjetnoj molitvi, koja nam je danas ponuđena u prvom čitanju, Isus dodaje dva važna dodatka u kojima možemo otkriti pravo značenje i širinu njegovog odgovora.

 

Prvi se dodatak tiče samog starozavjetnog teksta. Isus je onome „svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom“, dodao i „iz svega uma svoga.“ Ovim dodatkom Isus želi poručiti da Boga nije dovoljno ljubiti, a tim i prihvaćati, samo svojim osjećajima. Boga je potrebno ljubiti, a tim i prihvaćati, i svojim umom. Evo zašto nam je važno čitanje i meditiranje Svetog pisma u kojem i kroz kojeg Bog progovara o sebi i svom odnosu prema nama, zašto su na važna teološka promišljanja, zašto nam je, u konačnici, važna i vjerska pouka. Boga može istinski ljubiti samo onaj tko ga poznaje. Onaj tko ga ne poznaje, tko nije sposoban drugima, a često ni sebi samome, objasniti zašto vjeruje, on Boga zapravo uopće ne ljubi. U ovom se nalazi i opasnost da se Boga shvati magijski, a što onda prije ili kasnije dovede i do sukoba sa znanošću koju prava vjera nikad ne isključuje, nego je samo nadopunjuje.

 

Drugi dodatak se odnosi na ljubav prema bližnjima koji Isus, kao drugu zapovijed, samoinicijativno dodaje odgovoru na pitanje o prvoj zapovijedi. Kaže: „Druga je: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.“ I ova zapovijed pripada biblijskoj starozavjetnoj baštini. Nalazi se u Levitskom zakoniku (19, 18). Novost, a tim i poruka, spajanja ovih dviju zapovijedi je da je ljubav prema Bogu i bližnjima jedna i jedinstvena zapovijed. I da kao jedna i jedinstvena zapovijed čini oni prvu i najveću zapovijed. Odnos među ovim dvjema zapovijedima nije, kako se često misli, u smislu da je Bogu, jer njega treba ljubiti iznad svega, potrebno prvom dati ono što mu pripada, a onda nakon toga dati i bližnjima ono što pripada njima, nego je odnos među njima u smisli da se ove dvije zapovijedi međusobno toliko prožimaju da one uopće ne mogu biti odvojene jedna od druge. One su izraz jedne jedinstvene ljubavi do te mjere da će Isus, prema evanđelistu Ivanu, tu ljubav svesti na jednu zapovijed, zapovijed međusobne ljubavi (usp. Iv 15, 17). Na ovoj je liniji i sv. Pavao koji ne govori o ljubavi prema Bogu, nego kaže da je ljubav prema bližnjemu ispunjenje i punina Zakona (usp. Rim 13, 8-10, Gal 5, 14). Slično kaže i spomenuti evanđelist Ivan, koji u svojoj Prvoj poslanici jasno poručuje: „Rekne li tko: 'Ljubim Boga', a mrzi brata svog, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga koga ne vidi ne može ljubiti“ (1 Iv 4, 20). Na temelju ovog svođenja ljubavi prema Bogu na ljubav prema čovjeku, jer u ljubavi prema čovjeku se konkretizira ljubav prema Bogu, možemo zaključiti da zapravo ljubiti Boga ne znači dati Bogu nešto, pa bilo to nešto i molitva, misa i sl., nego da njega ljubiti znači s njim dijeliti njegov plan ljubavi prema čovjeku, odnosno da njega ljubiti znači otvoriti se njegovoj ljubavi, u čemu nam pomažu molitva, misa i sl., kako bismo njegovu ljubav riječima i životom mogli prenijeti svojim bližnjima. Drugim riječima, ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu nisu suprotstavljene stvarnosti koje se isključuju. To su stvarnosti koje se međusobno nadopunjuju i uvjetuju. Zato ne može biti prave ljubavi prema Bogu, bez ljubavi prema bližnjemu. I nema, niti može biti, prave ljubavi prema bližnjemu koja istovremeno nije i ljubav prema Bogu.

 

Ocijeni sadržaj
(0 glasova)